U ime davnoprošlog vremena ...
Pogasi svjetla. Spusti roletne. Zvijezde u tvoijm očima će biti sasvim dovoljno osvjetljenje. Sigurni smo u ova četr'i zida tvoje sobe. Ne postoji vanjski svijet. Ne postoje obaveze koje moramo obaviti, niti obećanja koja moramo ispuniti. Tu smo samo ja i ti i siluete naših tijela koje se oblikuju u tami. Šuti. Suviše bi tvoj glas osjećanja probudio, a to pod ovu kožu ne bi stalo. Lezi kraj mene i pomozi mi. Ispisuj u oblaku dima naša imena. Dajimo imena ulicama kojima nikad nećemo proći. Crtajmo prečice do imaginarnih gradova u kojima nikad nećemo prespavati. Uzmi me za ruku i zažmuri. Pusti da nas mašta vodi na neko drugo, sretnije mjesto. Zamisli svijet u kojem ti nisi Mirza sa problemima. U kojem ti nisi Mirza kojeg čega godina dana zatvora, nisi Mirza koji je prije par trenutaka ispušio tri džoje i razvukao par lajni. Zamisli da ja nisam ja. Zamisli da ja nisam Amna koja se inati. Zamisli da nisam djete koje lomi stvari po kući za svaku sitnicu. Zamisli da sam Amna koja te nikad nije slagala, prevarila, niti ostavila. Ljubav nemoj zamišljati. Suvišno bi bilo.
A sada, otvori oči. Vidiš, još uvijek smo to ja i ti. Ništa se nije promjenilo. Besmisleno bi bilo pričati o onome što je moglo biti, jer ono što nije bilo- nije ni moglo biti. Besmisleno bi bilo željeti da nismo uradili ono što jesmo i da smo prešutjeli riječi koje smo izrekli. Prošlost je takva kakva je. I sad smo tu gdje smo.
I zato, pobacaj opuške. Skupi uspomene razbacane po sobi, baci ih u šolju i pusti vodu, neka sapere sve. Pogasi neispušene džointe, salij posljednji gutlaj viskija niz grlo, nek' sapere gorčinu.
I nemoj mi reći zbogom, molim te nemoj. Bojim se da bih te prišila za sebe i nikad više ne bih smogla snage da te pustim. A pustiti se mora. Sada, otključaj mi vrata, istjeraj duhove prošlosti i zaboravi da sam ikada i prešla prag tvog stana.






